U najvecoj fazi moga dosadašnjeg života pri svakom, doduše veoma rijetkom spominjanju Žepe uvijek sam imao samo jednu jedinu asocijaciju:. Ha neko spomene: Žepa, meni je odmah ped oci izlazio jedino Most na Žepi, Ive Andrica. A onda je došao strašni rat 1992. godine, a s njime moji, i ne samo moji, strahovi za Žepu i Žepljake, pa herojska borba tih nevjerovatnih i hrabrih ljudi, njihova tragedija i egzodus. Sve se nekako zbilo i ponovilo baš kao onda kada :"Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf, i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost..." U zatoceništvu iz kojeg je, na kraju, izašao kao pobjednik, veliki vezir se sjetio Bosne i sela Žepe iz kojeg je odveden kad mu je bilo devet godina. "Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleku zemlju i raštrkano selo Žepu, gdje u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i uspjehu..."

Još toga ljeta, kaže Andric, veliki vezir Jusuf imao je prilike razgovarati s ljudima koji su dolazili iz Bosne i kazivali mu kako su poslije buna i ratova "...naišli nered, oskudica, glad i svakojake bolesti...", da je selo osiromašilo, džamija oronula i pogorjela, cesma presahla..."

<
Historija se ponavlja

Veliki pisac namrgodenog pogleda na svoju Bosnu bio je doktor historijskih nauka te su mu mogli biti i poznati i dostupni mnogi historijski izvori o Bosni iz vremena o kojem piše (16. stoljece).
I veliki vezir i veliki pisac podigli su sebi za života velike haire. Ostali su hairi i velicanstvena i antologijski lijepa i nesretna zemlja Bosna sa svojom dramaticnom i uvijek neizvjesnom sudbinom. Opet je kroz Bosnu prošao užasni rat koji je za sobom ostavio pustoš vecu i bolniju nego ijedan prethodni. Ni ta nesreca nije mimoišla Žepu. U njoj žepska džamija nije više "oronula" nego je nestala za zemlje. Raniji barbari nisu dirali i rušili bogomolje.
Poslije dugotrajne, žilave borbe, u kojoj su Žepljaci bukvalno goloruki branili svoje kucne pragove, Žepa je pala. Poceo je nezapamceni egzodus njenih stanovnika i branitelja. Ostala je spaljena i sravnjena Žepa. U njoj nije ostao kamen na kamenu. Ali, kao što sva zla produ, tako je prošlo i to zlo. Ostali su tragovi. Teški i bolni. Žepa više nije imala svoga velikog vezira da uspita zabrinuto šta to nedostaje njegovome poharanom zavicaju. Žepa je imala i ima ljude koji su željeli i koji se žele vratiti na svoje - ništa. Na razoreno i uništeno, ali na svoje. I ljudi se se poceli vracati. Onda su, opet, otuda iz Žepe poceli stizati pozivi i apeli za pomoc kao onomad, u vrijeme velikog vezira Jusufa. Naravno, pomoc nije izostala. Medunarodna zajednica, spirajuci pomalo mrlju sa vlastite savjesti, takoder je pružila pomoc. Iz razumljivih razloga, najizdašnija je bila Holandija, odnosno jedna njezina humanitarna organizacija, ali ja ovdje prije svega govorim o domacoj pomoci. Ta vrsta pomoci najviše stiže iz sarajevske opcine Novi grad. I to je posve razumljivo. Najveci broj Žepljaka koji su imali srecu pa su preživjeli, tokom, a i poslije ratnih strahota i užasa, našao je svoje utocište upravo na podrucju ove sarajevske opcine. Doduše, i prije agresije na BiH govorilo se kako, zapravo, postoje tri Žepe: ona prava Žepa, pa Žepa u Rogatici i velika Žepa u novogradskom naselju Sokolje. Ipak, zna se šta je prava Žepa. Sa mladim nacelnikom Opcine Novi grad Damirom Hadžicem, te grupom privrednika i sarajevskih novinara u tu pravu Žepu zaputio sam se sredinom februara ove godine.

Spomenik i herojstvu i bezumlju

Bio sam uzbuden kao rijetko kada u posljednje vrijeme pred saznanjem da cu tek sada, u ovoj poodmakloj dobi, prvi put u životu stupiti na tlo Žepe cije ime odavno izgovaram ili šutim uz beskrajno poštovanje. Pakujem se šutke i provjeravam ispravnost baterija u mojim foto-aparatima i kameri. Putujem sa legendarnim Mevsudom Kapetanovicem poznatijim kao Fiva koji je u ratu, iz opkoljene Dobrinje, samo njemu znanim kanalima proturao tv sliku Dobrinje u svijet. Nacelnik opcine Novi grad Damir Hadžic vozi rusku NIVU i u njoj još neke opcinske funkcionere i jednu novinarku. U Žepu vozimo polupun kamion brašna i slatkiša sarajevskog Sarabona. Vodic nam je Šaban Kulovac, predratni i ratni bolnicar u Žepi. Sa svojim sinom Benjaminom, tada ljekarom opce prakse, tokom rata, izveo je neke operacije i amputacije koje covjek u miru nije kadar ni zamisliti. Ako sam dobro zapamtio, izveli su tridesetak amputacija bez anestezije. U najboljem slucaju pacijentu su mogli dati koji gutljaj rakije i to je sve. Samo bi mu rekli: "Ako ti ne amputiramo nogu uskoro ceš umrijeti jer je vec gangrena uzela maha..." Ljudi ne vole umirati. Zato su pristajali na amputacije. Ošamuceni i polupijani, stišcuci zube, pjevali su da odagnaju bol dok im je doktor Kulovac, obicnim bolsekom, testerom, zapravo, sterilisanom samo rakijom, odsijecao noge ili ruke. Spominjalo se - ne povracalo se - kaže mi Šaban Kulovac dok se ostali bakcu oko našeg kamiona koje se, na putu od Han Pijeska prema Žepi zaglavio u dubok snijeg, pa ni makac. Sarajevo smo ostavili u magli, bez snijega, a ovdje smo zaglavili u cjelac. Kažem Šabanu Kulovcu:
- Pišite o tome što ste mi sada ispricali. Jer, što bi Bašeskija rekao, sve što se pamti - išcezne.
- Pišem. Knjiga je haman vec gotova. Samo još da mi je neko izrediguje i da nadem izdavaca. I o ovome cu pisati - kaže mi Kulovac, pokazujuci mi novosagradeni spomenik.
Zagledam u obilježje. To nije spomenik borcima za slobodnu i suverenu Bosnu, nego spomenik ljudima koji su pristali uz zamašcenog i zadriglog generala iz Kalinovika i monstruma sa Durmitora. Na ovome mjestu heroji Žepe nisu im dozvolili ulazak u svoje selo i na svoje. Uz imena 45 srpskih boraca koji su na tome mjestu poginuli 4. juna 1992. godine stoji posveta u kojoj se kaže da su oni dali svoje živote "... za cast i slobodu svog naroda..." A ja bih sada, iz ovih stopa, dao vlastiti život ako bi mi neko pružio barem jedan valjan dokaz kojim bi mi dokazao kako su cast i sloboda tih mladih ljudi i njihovog naroda bili icim ugroženi. Stoga, taj spomenik na putu prema herojskoj Žepi doživljavam kao memento jednom vremenu i teškoj, tragicnoj zabludi nekih naših komšija koji su pristali uz vampira sa drugih prostora koji je do jucer razvijao teoriju o tome kako se Crnogorci cak antropološki razlikuju od Srba. Taj je zlikovac, kad mu se ucinilo da je to unosnije, od Crnogorca prekonoci postao Srbin. Tek ce vrijeme koje dolazi možda rašcistiti, raspetljati i razmrsiti te tragicne i, za mnoge, vrlo, vrlo bolne zablude.

Žepa naših nesanica

I evo, konacno, neko se dosjetio kako je najlakše lopatom razgrnuti snijeg, odnekud se našla ta alatljika, pa smo mogli krenuti dalje. Zapravo, alatljika se nije našla, nego je agilni Šaban Kulovac na vlastiti pogon na vlastitima nogama odjurio negdje prema Žepi, pa se poslije izvjesnog vremena vratio s lopatom i sa njezinim vlasnikom. Taj mladi covjek mi kaže kako mu srce treperi od srece što se prije izvjesnog vremena vratio na svoje. Pitam ga kako živi.
- Živim nekako ali su mi drva najveci problem...
- Kako drva, pa okolo je svuda šuma?
- Vidim i ja da je šuma, ali lugar mi odobrava sjecu gore daleko da bi do drva mogao doci samo kao ucesnik nekog vazdušnog desanta.
- Zar ne smiješ nasjeci drva tu, u šumi? - pitam ga.
- Ni govora. Odmah eto lugara da pita gdje sam posjekao i imam li odobrenje. Neceš mi vjerovati, dolazio je da me kontroliše kad je snijeg bio duplo veci od ovoga i kada po njemu nije mogao proci ni vuk ni hajduk. Lugar je mogao. Ne znam je li to inat ili je nešto drugo, ali kad smo ono preživjeli - preživjet cemo i ovo.
U Žepu, poslije bezmalo cetverosahatne vožnje, stižemo popodne. Nekom Žepljaku koji je preselio na pravedniji svijet, džematlije i prijatelji upravo su klanjali dženazu. Bilo je mnogo svijeta. Tu u blizini mezarluka nekada se nalazila džamija. Ostalo je samo zgarište. Ima vode. Iz velike seoske cesme, koja je po svemu sudeci i pojilište za stoku, iz nekoliko lula cure dobri mlazovi vode. Tu, u blizini cesme, do rata, nalazila se glavna žepska prodavnica. U dotrajaloj, a ipak najvecoj kuci, i danas se nalazi prodavnica. Bog me ubio ako u njoj ima robe u vrijednosti vecoj od naših 200 KM. Tu je zborno mjesto Žepljaka. I danas su mnogi došli najprije na dženazu, pa na eglen, pa na docek pomoci i delagacije iz Sarajeva. Poletnom nacelniku opcine Novi grad Damiru Hadžicu svi se zahvaljuju na pomoci. A on, onako zdrav, mlad i lijep, trga kravatu s vrata, zavrce rukave i sa mještanima pocinje istovar brašna što smo ga dovezli. Mene svi odreda blagosiljaju što sam, eto, iz Sarajeva potegao na tako dalek put da ih zijaretim.
Šta ima Žepa? Ima svoju surovu, nepristupacnu antologijsku ljepotu. Odnedavno ima i elektricnu energiju. Ima oko 100 ovaca, a do rata je haman svako domacinstvo imalo toliko. Žepa danas ima i oko 50 krava koliko je do rata moglo imati samo nekoliko domacinstava. Ima i dva traktora iz donacije. Ima i ljekara koji dolazi jedanput u 15 dana. Treba se razboljeti dan pred dolazak doktora. Žepa nema djevojaka za udaju. Mladic, povratnik, 23-godišnjak, kaže ponekad vidi pokoju curu kad u Žepu dodu štokakve delegacije. Ovaj mladi covjek ne radi pa nema novca da otputuje na skupi put do Sarajeva jali Zenice da sebi nade curu.
Šta još ima Žepa? Ima tih nekoliko stotina prkosnih povratnika koji su se vratili da bi ostali. Medu njima je i Ferid Kulovac sa svojih osmero djece - sve jedno drugom do uha, a nema škole, nema ucitelja. Osim ljudi nema haman ništa.
- Bit ce nekako - veli Kulovac.
Pjesnik veli: "Nikad nije bilo da nekako nije bilo..." A ja mislim da u Žepi nikada tako sumorno i tako tužno nije bilo.

Most na Žepi

Umalo da zaboravim Most na Žepi. On i dalje stoji upravo onakav kao da su dvije obale, jedna prema drugoj izbacile zapjenjen mlaz vode i ti se "mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak lebdeci nad ponorom" To lijepo zvuci i most je zaista lijep, ali možda ni on nije onaj pravi što je onako brižno graden u 16, stoljecu. U 20. stoljecu ljudi su gradili branu na Drini, pa su Most na Žepi pomaknuli malo uzvodno da ga jezero ne potopi. Most iz legende i dalje spaja dvije obale hucne i brze Žepe. Do mosta i s jedne i s druge strane vodi puteljak, kozja staza, zapravo. Ti puteljci ne vode nikuda. Vode do mosta i nazad. A on, most, starac, konacno se stopio sa obalama i sa surovom i skladnom sredinom. Sve mi se više cini kako mu ni ljudi više nisu potrebni da bi prešli s jedne na drugu obalu. Da je živ veliki vezir Jusuf danas bi vjerovatno morao graditi nešto drugo. A šta je to drugo? Ne znam da me ubijete....

Vehid GUNIC

Sarajevo, 18. februara 2002.

Pogledajte ostale fotografije Zepe

Žepa Online Team se puno zahvaljuje Novinaru Vehidu Gunicu za ovaj izvjestaj koji nam je poslao!!!