| By Sadina,
on Monday, 27 July 2009
|
Views : 378  |
 Na jučerašnji dan je počeo "pad Žepe" i spomenik je dio sjećanja na to vrijeme, koje je opustošilo Žepu i Žepljake
U nastavku procitajte tekst i pogledajte nekoliko fotografija koje je poslao Vehid Hajric.
Čamcima, kao što se to oduvijek čini u žepskom Slapu, i juče su se do njega prebacivali mještani i svi oni koji su željeli prisustvovati otvaranju spomenika, vjerovatno začetka budućeg tamošnjeg memorijalnog kompleksa, a koji će podsjećati na 126 ubijenih Bošnjaka Višegrada koje je Drina nosila, i donosila, upravo tu, do ušća Žepe u ovu rijeku. Žepljani su potom, rano jutrom i kasno uveče, jer se danju nije moglo, danju su oni bili žive mete, pokušavali doći do tijela, a ona koja su uspijevali oteti od rijeke, zakopavali su pored same obale, na mjestu na kojem od juče stoji mali spomenik. 
Eh, da mi je dijete živo "Vidiš onu šumu gore, ja sam otud, zajedno sa još četiri izbjeglice koje su se skrasile u Žepi, dovlačio borove, spuštali bi ih u rijeku, prenosili ovamo i od njih smo pravili bašluke", priča nam Mehmed Tabaković, čiji je sin zlatni ljiljan, a njegova supruga Haska uzdiše: "Eh, da mi je samo dijete živo..." Hadžija Tabaković nam priča kako je on tada, kada su Drinom plutala tijela, u teku zapisivao imena mrtvih. Jer, prepoznavali su ih, to su bili i rođaci, prijatelji Žepljaka ili onih koji su tada izbjegli u Žepu ili bi po dokumentima znali o kome se radi. I svaki je mrtvi Višegrađanin dobio, ako ništa drugo, svoj broj. Inače, na jučerašnji dan je počeo "pad Žepe" i spomenik je dio sjećanja na to vrijeme, koje je opustošilo Žepu, sve do poratnih godina, kada su se rijetki u nju počeli vraćati. Danas tamo živi, kaže nam ef. Edin Šljivar, oko 240 porodica, u samom mjestu, 164. Samo je devetnaestero djece među njima. Hadžija Tabaković je, čim se moglo kročiti na to tlo, zajedno s UNPROFOR-om krenuo prema Slapu. Pričalo se da su mrtvi iskopani i bačeni nanovo u vodu. "Iz čamca sam gledao prema obali i vidio sam bašluke. Duši mi je odmah bilo lakše", priča Tabaković i zastaje. Mikrofon uzima Amor Mašović, napominjući da ne treba zaboraviti na hrabrost ljudi koji su, plivajući, čamcima, pod kišom metaka, skupljali mrtve, ali nažalost, neka tijela su otplovila Drinom. Objasnio je i to da je broj identifikovanih Višegrađana, koji su odatle prenijeti u Visoko, sada 102. Inače, Mašović je jedna od rijetkih poznatijih osoba koja se juče pojavila u Slapu. Bila je i ambasadorica Bisera Turković, i dr. Smail Čekić i dr. Faruk Dalagija, predstavnici raznih udruženja, pa i onoga koje nosi ime heroja Izeta Nanića iz Bužima. Na čamcu smo razgovarali sa Izetovim bratom. Otkud u Žepi? Jednostavan odgovor. Povezali su se sa njom još u vrijeme dok su branili zemlju, kažu Bužimljani, koji su pored drugih donatora, pomogli postavljanje spomenika. Jedan od njih je iz Kaknja, Enes Hrusto. Ovih dana Žepljaci će dobiti pet krava, zahvaljujući akciji koju vodi ovaj ratni vojni invalid, a koji nikada prije rata nije boravio u Žepi. "Kada sam je prvi put vidio, upitao sam da li je iko opisao njihovo herojstvo i, dobivši odričan odgovor, počele su u meni nastajati pjesme, a uskoro će i knjiga s naslovom: Zašto ja zavoljeh Žepu", kazuje Hrusto. Herojsko mjesto Starinu Tabakovića supruga podsjeća: "Reci kako je naša kćerka zamalo izgubila glavu zbog ovih mrtvih?" Dok su napuštali Žepu, sakrili su spisak s imenima mrtvih Višegrađana u gips na kćerkinoj nozi. Autobuse su, poznato je, prekopavali srpski vojnici. Na nekim ček-pointima bio je i sam general Ratko Mladić. Ali, svaki od ljudi koji je juče prišao spomeniku ima svoju priču o herojstvu Žepe. Malo, malo, pa su dizali glave, prema vrhovima planina, na kojima je, sve do jula 1995, uzaludno bila načičkana VRS. Dok se nije umiješala politika, u Žepu, koju su branili slabo naoružani borci bh. armije sa pukovnikom Avdom Palićem na čelu, ni ptica nije mogla. Podsjećaju na to dva spomenika, na putu. Na jednom su imena 72 borca VRS-a sa Sokoca, stradali u čuvenoj bici na jednom potoku, a na drugom su imena trojice Srbijanaca, iz Kragujevca. U Žepu nisu zakoračili, ali i zbog toga "Drina je crvena od bošnjačke krvi i to nikada ne treba zaboraviti", kako je kazao Mašović. Inače, prošle godine u ovo vrijeme Halil Paraganlija je došao na odmor, iz Finske, gdje sada živi. "Stajao sam ovdje, na Slapu, sjetio sam se, kako su mnoga od tijela izgledala tada, očito, mučena prije likvidacije. Vidio sam poznanika, koji je bio s nama i vratio se u Višegrad, jer su tamošnje vlasti rekle da je bezbjedno. Dvanaest dana kasnije Drina ga je donijela." Paraganlija je tada pomislio: "A zašto ne bi bio spomenik?" 
  
    
|
|
|
